Dugo nisam zna da san zapravo samo svoj,,,da san,,,samo svoj... i cili život mi se to dešava.
Jer čiji bi još moga bit,,, Njezin... ili možda opet svoj...
Zapravo prvo pomislin da sam... ali onda svatin da je zapravo ona samo svoja,,,
da nema mista za nekoga u njezinin željama,,, potribama,,, mislima...
A onda poželin,,, i tu zapravo pronađen mali kutak,,, koji je bija samo moj...
Kako lip osjećaj,,, ali kratko,,, previše kratko...
Nestane ka šta sunce nestane u noći,,, misec u zoru....
Bude nan lipo,,, ka u snu,,, i zapravo ka da sanjan,,,e san... ja sritan pomislin da je stvarnost...
a u snu se može sve,,, osin jednoga,,, a to je ostat budan....
Kako je lipo kad imaš svoju sjenu,,,kad znaš da ti neko pripada,,,pa makar to bila i samo sjena...
Kako je lipo kad si nečija sjena...znaš da nekome pripadaš,,, pa makar to bila samo sjena...
I budin se i mislin,,, da me pusti da buden sjena,,,
jer je to najviše šta joj mogu bit...to je najviše šta mi dopušta...@-->->>--- -
